Katarina Marić je rođena 19.08.1971. godine u Valjevu. Tokom osnovne škole bila je dobitnik brojnih diploma i priznanja iz matematike i prirodnih nauka. Kasnije se usmerila ka humanističkim disciplinama i matrurirala je u Osmoj gimnaziji. Kaćina velika ljubav bila je i gluma, te je tokom srednje škole bila član glumačkog ansambla KUD "Abrašević".
Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Još za vreme studija Katarina je učestvovala kao saradnik u Istraživačkoj stanici Petnica, kao saradnik u Credibel školi (Beogradska Otvorena Škola), kao i na projektu "Čuvari osmeha" (pod pokroviteljstvom UNICEF-a). U okviru projekta Soros fondacije organizovala je psihološke radionice za decu u izbegličkim kampovima u Srbiji.
Posle završenih studija radila je u kompaniji "Telekom Srbija" na poslovima selekcije, marketinga i psihološke prevencije kao jedan od organizatora psihološkog savetovališta za zaposlene. U tom periodu završila je Mirovne studije u okviru AAOM-a (Alternativna akademska obrazovna mreža). Bila je jedan od koordinatora projekta "Next Stop - Serbia", u organizaciji danske nevladine organizacije Mellemfolkelight Samvirke, kao i saradnik na projektu "Klubovi prijateljstva", u okviru Centra za antiratnu akcij, koji je za cilj imao da poveže Srbiju, BiH i Hrvatsku na različitim stručnim, kulturnim i obrazovnim nivoima.
Završila je više edukacija iz oblasti psihološkog preventivnog rada i objavila veći broj istraživačkih i stručnih radova. Svoj profesionalni identitet pronalazi u psihoanalizi i 2001. godine započinje trening analizu kao najmlađi član Beogradske psihoanalitičke grupe. Veliki talenat i ogromna posvećenost su joj obećavali uspešnu karijeru na tom polju.
Tragično je izgubila život 15. aprila 2003. godine. Pamtićemo je po njenoj energiji i ljubavi prema poslu kojim se bavila, idejama i entuzijazmu kojim je zračila.
Fondacija "Katarina Marić" osnovana je sa željom da se mladim psiholozima pruži mogućnost i podrška da usavrše svoje obrazovanje i da se sačuva uspomena na našu hrabru i plemenitu Kaću.
Porodica i prijatelji
Kaćina preciznost, direktnost i iskrenost bila je potpuno autentična... Objašnjavamo nekom nešto izokola satima, i onda se zgledamo i kažemo... "Zvaćemo Katarinu da mu ona objasni!"... i bude nam i drago i smešno... drago jer znamo da će tačno objasniti, a smešno... da li će slušaoc moći istinu da primi, tj da li je spreman za suštinu.
Kaća se jako radovala kad čita i uči novo gradivo koje je interesuje, prosto je sijala od sreće kada nam je objašnjavala, prenosila, milina je bilo eto tako, nauka i Katarina...
U centru Novog Sada smo, ničim izazvani, Katarina i moj brat ustaju iz kafića i ležu na travu kao neki lovci ribolovci, među neko šareno zasađeno bujno cveće. Sto metara od Katedrale prema Banovini... slikaju se i rade šou... i eto, napraviše od dosadnog prepodneva ceo performans... nikad nigde sa Kaćom nije bilo dosadno.
Aleksandar Mitrović
This evening I came to think of my Serbian friend Katarina - Kaća - who died years ago much too young, and in a too tragic way (a Serbian minister's driver ignored red light in a street crossing in central Beograd).
Kaća was a trained psychologist, on a mission to become a Freudian clinical psychoanalyst. She LOVED drama, satire, irony, mad politics, handsome men, Turkish coffee and to talk. We became friends instantly - in 2000 when I lived in Beograd. She is one of the reasons, totally, I claim no fear slipping into the insides of other cultures. I had known her, and a small group of friends, for probably 10 days, and they invited me on a Road Tour de Yugoslavije. We pooled cash, fuelled a small car, and drove through Serbia, a corner of Kosovo (the Valley of Lilacs), and ended up at the coast in Montenegro. We all had little cash, so we stayed together in a friend's family home; two men, two women on two small couches for 5 nights. The Serbian hospitality is special. I was offered the first (warm) showers, and gradually learnt to say 'thanks, but I can wait', and offer them to Kaća. When you sleep 4 people together in one small room, and share a car back to Beograd, you move close.
This thing about losing a friend too young is a horrible thing. Here, years later it is a special comfort to know we didn't waste time then. We really didn't. Serbia, through Kaća and other friends, taught me a lot about not wasting time. Of saying yes when you are being offered friendship.
Photo is from the week we spent in Pančevo in 2000. One of the best summers in my life.
Pernille Bærendtsen
in memoriam
Katarina Marić
(1971-2003)
Govoreći na sahrani Kaće Marić (18. aprila u Valjevu) njena prijateljica je divno rekla da je Kaća bila osoba sa mudrošću za ljubav i zaljubljene i zaljubljenik u mudrost. U isto vreme, ona je i profesionalno bila okrenuta otkrivanju tajni duše, kako su to starovremenski mislioci govorili. Njena odluka da studira psihologiju bila je u Gimnaziji, na prelasku iz osamdesetih u devedesete, iznenađenje za mnoge. Tada se, otprilike, u našoj školi mislilo ovako: ko može da savlada matematiku i fiziku ide da studira tehničke ili prirodne nauke, dobra je i medicina. Kaća se dobro snalazila u toj sferi, sledi – treba tome i da se posveti, bez mnogo razmišljanja i preispitivanja. E, ali nije. Jer, Kaća nije birala po automatizmu i zato što se nešto negde „podrazumeva”. Ona je bila od osoba vrednih divljenja koje, suočene sa izborom, dobro promisle šta i zbog čega žele, da li ih to vodi većoj mudrosti ili većoj ljubavi, otkrivanju tajni svojih i onoga oko sebe.
Zato su njene odluke i njeni izbori – jednom napravljeni – bili istinski vredni njenih napora i istinski voljeni. Kad sam je poslednji put srela, na koncertu „Serbia Sounds Global/Srbija zvuči globalno” u Sava Centru ispričala je o poslu kojim se bavi, dodatnom koji planira, trećem koji obavlja volonterski i bar još dve različite stvari gde se obrazuje. I ništa od toga nije zvučalo kao napor ili preterana žrtva – samo deo njenog puta ljubavi i mudrosti. To su stvari za koje se tako predano spremala da ih približi i drugima, da im pomogne da ih pronađu zagubljene među trivijalnostima svakidašnjice. I u čemu je na tragičan način zaustavljena.
Kaća je imala svoje suptilne razloge i načine da čezne za Valjevom, u kome nije živela već više od decenije. Neka počiva u njemu u miru sad kad mu se na tako pretužan način vratila.
Larisa Ranković
Izvor: Revija Kolubara